Prije koju sam godinu prekinuo svoju sedmogodišnju vezu koja je započela u mojim ranim dvadesetima kada sam prolazio kroz svoju kratkotrajnu, ali intenzivnu „pedersku renesansu“. U tom sam periodu svoj identitet u potpunosti podredio svojoj novootkrivenoj homoseksualnosti. Pred kraj svojih dvadesetih, nakon raskida tog bitnog odnosa, shvatio sam da još uvijek nisam proživio sve tipične faze mladenačke zaljubljenosti. Još nisam bio onaj naporni, napaljeni tinejdžer koji se cijeli dan dopisuje s nekim tko je (samo njemu) suludo zgodan, a nisam ni dobio priliku da trodnevno ignoriranje poruka protumačim kao dubok znak zaljubljenosti – jer kako drugačije objasniti toliku emocionalnu distancu? Zato sam si nakon tog prekida napokon dopustio da proživim svoju teen fantaziju i da živim kao misteriozni twunk top (s povremenim, ali izraženim vers bottom tendencijama), opsjednut Mitski i s ukusom u muškarcima koji kao da su proizašli iz pjesničke imaginacije Lane Del Rey.
U nekom neobjašnjivom valu sjete koji me ovih dana obuzeo, ali i neutaženoj potrebi da si nadoknadim ono što sam propustio u svojoj mladosti, posegnuo sam za serijom We Are Who We Are Luce Guadagnina. Imao sam potrebu zaroniti u nježno izvezen svijet queer odrastanja, ali se i prisjetiti razularenog kraja svojih dvadesetih koji će mi jednog dana zasigurno poslužiti kao materijal za koje sočno poglavlje memoara. Gledanje te serije bilo je kao melem za osjećaj odbačenosti koji me pratio kroz život – postoji predivan užitak u gledanju hrpe tinejdžera_ki koji_e žive život kakav sam ja htio voditi, samo što ja u njihovim godinama ipak nisam bio dovoljno hrabar za to. Radnja serije vrti se oko Frasera (Jack Dylan Grazer) i Harpera (Caitlin) (Jordan Kristine Seamon) čiji su roditelji vojna lica pa su zbog njihovog posla zaglavili unutar američke vojne baze u talijanskoj Chioggi koja funkcionira kao mikrokozam Sjedinjenih Američkih Država. Fraser u školu ulazi kao novo, čudnovato lice, no ubrzo ga prihvaća društvo Amerikanaca i Talijana u kojima se nalazi i Harper s kojim on polako postaje opsjednut.
Iako Harpera iritira Fraserovo praćenje i nepozvano uletavanje u njegovu ekipu, oni s vremenom postaju bliski prijatelji te shvaćaju da njihovo prijateljstvo nadilazi očekivane društvene konvencije o tome kako prijateljstva trebaju izgledati. Teško razaznaju prijateljsko od romantičnog, otvoreno dijele svoje najintimnije misli i strahove, pitaju se koji su dodiri prijateljski, a koji intimni i koliko si nježnosti mogu dopustiti.
Takav osvježavajući pristup slojevitom i fluidnom prijateljstvu rijetko možemo vidjeti na malim ekranima. Oni su još uvijek pretežito zasićeni queer pričama u kojima se queer osobe pokušavaju izboriti za svoje ravnopravno mjesto u društvu. Do samog kraja serije nije jasno u kojem se smjeru gradi odnos između Frasera i Harpera i postoji li kod njih privlačnost koja zalazi u domenu romantičnog ili seksualnog. Scena u kojoj Harper iz radoznalosti drži Fraserov penis dok mokri ili scena u kojoj Harper i Fraser u tišini jedno drugo gledaju satima preko kamere ne kazuju mnogo o romantičnosti ili seksualnosti koju izaziva njihova bliskost.
Njihov poljubac i blagost uoči posljednje večeri Harperova boravka u Italiji samo doprinose toj ambivalentnosti. Tim poljupcem nagovještavaju moguću transformaciju odnosa, ali i ostavljaju njegovo čitanje otvorenim. Baš ta neopterećenost time što oni jedno drugom predstavljaju u životima i važnost koju si pripisuju, značajan su temelj queer prijateljstava koja mogu biti poticajna queer tinejdžerima_kama. Ja sam svoje prve queer prijatelje_ice našao tek na studiju. Isprva nisam znao mogu li biti autentičan, no queer su me prijateljstva osnažila. Queer ljudima često nedostaju iskreni odnosi jer ih se različitim socijalnim i ekonomskim mehanizmima gura na rub društva. Slavljenje queer iskustva stoga je jedan pozitivan korak naprijed.
Protagonisti serije We Are Who We Are dobro rišu tu tinejdžersku zbunjenost. Harper se, primjerice, bori s time kako se rodno izraziti kao trans muškarac, dok Fraser fantazira o starijem asistentu svoje majke, Jonathanu (Tom Mercier), koji mu baca dovoljno mrvica da bi ga držao na udici. Ovo su samo neki od izazova s kojima se oni kao tinejdžeri suočavaju i u nošenju s njima oni nekad posustaju, nekad uspijevaju pronaći nove kutove gledanja, a nekad se razračunavaju sa sobom i drugima koji im preprečuju put. U tom je smislu odrastanje vjerno ocrtano kao proces pronalaska onoga što jesi i gdje se smještaš u društvu, dok pritom taj proces odrastanja vješto prati i pitanje queera i na koji način obojica prigrljuju svoju queer stranu koja iz njih odrastanjem izbija.
Propitivanje nije ograničeno na složenost queer i rodnih identiteta, već se proteže i na pitanja vjerske, rasne i kulturne pripadnosti. U seriji se tematiziraju iskustva rasijaliziranih likova koji se pokušavaju pomiriti sa svojim porijeklom i identitetom u kontekstu dominantne bijele, vojne i heteronormativne strukture. Tako likovi preispituju vlastitu udaljenost od vjere i kulture, status izvanbračnog djeteta, nošenje s neurodivergentnošću, toksični maskulinitet te odnose moći u partnerstvu obilježenom hijerarhijom i kontrolom. Likovi u seriji ogledala su društva i dobro oslikavaju ulogu pojedinca u sistemu koji veliča jednoličnost i kudi one koji se istisnu iz njega. Guadagnino kroz tu višeglasnu naraciju ne donosi sudove o likovima niti nameće prikrivene didaktične poruke, već prikazuje živote ljudi onakvima kakvi jesu: složeni, proturječni i ponekad neudobni.
Guadagnino očigledno ne zazire od političkih tema – uzimajući američku vojnu bazu kao alegoriju za političko ustrojstvo SAD-a, redatelj se bavi aktualnim političkim pitanjima poput Trumpova predsjedanja i američke umješanosti u vanjskopolitička pitanja te tako pokazuje međuovisnost politike i osobnih iskustava likova. Harperova nelagoda i rodna disforija pojačana je očevom potporom Trumpu (otac i sebi i njemu kupuje jarko crvene šilterice s natpisom „Make America Great Again“ te ga vodi na javno gledanje Trumpovih nastupa na kampusu).
Dijametralna je suprotnost Harperovom ocu ideološki jednako mutna Fraserova majka koja, unatoč liberalnim uvjerenjima i potkopavanju rigidnih vojnih struktura svojim identitetom žene, lezbijke i majke, svoju poziciju moći koristi u svrhu penjanja po karijernoj ljestvici, i to nauštrb neiskusnih vojnika koje šalje u invaziju strane države, u sigurnu smrt. Mikropolitički trenuci vidljivi su, primjerice, i u okretanju vjeri. Harperov brat tako ponovno otkriva zatomljeni dio svog muslimanskog nasljeđa u vremenu kad američke politike šire nepovjerenje i netrpeljivost upravo prema njemu. Vjera može djelovati kao utočište u nesigurnim političkim vodama u kojima je svaka identitetska različitost znak uzbune za krnje postavljene fundamente konzervativnog vodstva SAD-a.
Osim toga, nije slučajno ni to što Harperovo i Fraserovo društvo provaljuje u napuštenu kuću ruskog oligarha i što, oslobođeni inhibicija, baš tamo rade sve ono što u nadziranoj vojnoj bazi ne bi mogli_e. Guadagnino se ne libi raskrinkati političko licemjerstvo te ga upakirati u kritiku vojno-industrijskog kompleksa
Queer odrastanje, usprkos rasplamsavanju političkih konflikata u pozadini, ni u jednom trenutku nije prikazano isključivo kao individualni čin koji se događa u politički zrakopraznom prostoru. U Guadagninovoj režiji ono je radikalni, politički čin protivan jakoj struji konzervativizma i neofašizma. Zbog toga se serija, koja prikazuje Trumpov prvi dolazak na vlast, doima jednako aktualnom i danas, s njegovim ponovnim izborom.
Sve u svemu, Guadagninova režija nikako ne promatra queer iskustva ružičastim naočalama i prikazuje bivanje queer osobom u svoj nelagodi, ranjivosti i političkoj dimenziji – kao nešto što nije samo stvar osobne istine, već i čin otpora protiv nametnutih društvenih normi koje oblikuju živote mladih. Pojam se queera u seriji ne svodi samo na seksualni ili rodni identitet. Queer je tu postavljen kao širi okvir razmišljanja o slobodi, fluidnosti, nesvrstavanja i stalnog preispitivanja svega što je zadano. Upravo ta širina shvaćanja queera u seriji služi kao kontrapunkt binarnom svjetonazoru koji dominira i u vojnom sustavu i u globalnim politikama. Guadagninov We Are Who We Are stoga nije samo drama o odrastanju i pripadanju, nego je i duboko političko djelo koje se ne boji prikazati tenzije, kontradikcije i traume suvremenog društva kroz likove koji često ne znaju tko su ili kamo idu, ali koji u konačnici znaju da su na svom putu.
Nakon završnice serije, shvatio sam da sam posegnuo za njom baš zato što sam se u jednom trenutku ove godine i sam osjećao potpuno izgubljeno i usamljeno. Serija mi je dala prijeko potrebnu potvrdu da je u redu osjećati mladenačku konfuziju i u tridesetima. Tridesete naznačuju nove početke odraslosti, no ipak nisu točka u kojoj je nužno imati sve posloženo u životu, a kamoli se već odlučiti za životnog partnera. Utjehu pronalazim u tome da nitko zapravo nema pojma što radi – neki_e to bolje kriju, imaju pomnije selektirane sljedove Instagram priča svojih naizgled odličnih života te organiziran Google kalendar koji vrvi obojenim trakicama. Shvatio sam da moj emotivni kaos i retroaktivna pubertetska kriza nisu znakovi uznapredovale krize srednjih godina, nego su možda samo znakovi kasno dospjele zrelosti koja je stigla sa stilom. Baš kao što i ja na subotnji brunch stižem Boltom s petnaestak minuta zakašnjenja. Premda sam pronašao divnu osobu koja u mene gleda s divljenjem i poštovanjem, baš kao što mi, gej muškarci, gledamo na ljetne popuste aussieBum gaća, serija je mom unutarnjem, neshvaćenom đurđevačkom tinejdžeru žednom bliskosti djelovala kao topli zagrljaj i tračak nade da ljubav ipak može pronaći i u najneočekivanijem zakutku svemira.
